Juriš na Vršič 2009

Kao što sam već najavio u subotu je na rasporedu bio Juriš na Vršič. Start je bio u 11.00, što je značilo dizanje malo poslije pet – da se ne nateravam pospan po cesti, da stignem podignuti broj na vrijeme i zagrijati se – što je u ovom slučaju jako bitno jer se odmah kreće svom snagom.

Kada sam stigao do Kranjske Gore naišao sam na znak:

Iako je na slici sunce, cijelu noć je bilo nevrijeme i cesta je bila zatvorena. Juriš je otkazan zbog snijega, bujica vode i odrona zemlje na cesti.

Ali naravno da nakon ranojutarnjeg dizanja vraćanje u Zagreb bez ispaljenog metka nije dolazilo u obzir. I tako sam odlučio vidjeti kako je na Vršiču dan nakon oluje.

Cestu na Vršič su izgradili ruski zarobljenici tokom prvog svjetskog rata. Od Kranjske Gore savladava 810 metara i penje se do 1611 metara nad morem.  Ima 24 označene  serpentine. Ovo je dvadeseta:

Tako da znaš koliko ti je još ostalo do vrha. Osim toga same serpentine nemaju asfalt nego su u kockama.

Prvi dio uspona je novija cesta, bolji asfalt i nije tako strma. Nakon toga počinju serpentine i ozbiljan posao.

Srećom sam bio dobro obučen jer je bilo dosta hladno, najviše zbog vjetra. Na cesti je stvarno na više mjesta bilo vodenih bujica koje su izlazile iz šume, a na jednom mjestu je cesta bila u sloju blata zbog odrona zemlje. No već sam putem sreo par biciklista koji su se spuštali i u prolazu mi viknuli da se može do gore. Tako da sam se nakon malo manje od sat vremena uspio uspentrati do vrha.

Ispričavam se zbog dijela rukavice u donjem lijevom kutu – stajao sam na znojan na jakom vjetru, nekako sam izgubio umjetničke nagone.

U prvom trenutku kad sam saznao da je Juriš odgođen malo sam bio razočaran, ipak se volim natjecati, škicati tuđe bicikle, razmijeniti par riječi sa suučesnicima… Ali kad sam se popeo i vidio ovakve poglede brzo sam promijenio mišljenje.

Jedino šteta da je bilo dosta hladno i da sam morao pod hitno gibat dolje. Trka (baš mi je seksi da se zove juriš a ne trka;)) je odgođena na 19.9. – što je vikend krkatlona tako da ove godine neću imati majcu i medalju. No to je život. Da nije bilo Juriša nikad se ne bi dignuo u cik zore i krenuo na vožnju. Ovak jesam, a za natjecanje uvijek postoji iduća godina.