2009 na biciklu

Biker-ske priče

Kupio sam novi broj Bikera. Nije mi žao, ali nisam ni oduševljen. Nije mi žao jer cijenim trud uredništva i želim im pomoći da uspiju. Bilo bi super da mogu čitati kvalitetan hrvatski časopis o bicikilma. Nije mi žao jer sam časopis kupio zbog naslova koji su mi jako interesantni.  Reportaža sa Transalpa (jedna od utrka na popisu želja – sedmodnevni MTB maraton), interesantne ideje za vožnje po Hrvatskoj.

Ali poslje naslovnice stvari se srozavaju. Sićušni fontovi (još nisam čuo za novine koje se čitaju s povećalom), krležijanski članci koji nemaju kraja (…i onda nam je pukla guma pa nas je pokupio striček kojem smo dali 50 kuna da nas otpelje…. who cares??). Jasno mi je da se nema novaca za profesionalne novinare i da se objavljuju članci čitatelja. Ali dajte ih barem malo pokratite.

Druga stvar koja mi se ne sviđa su testovi – kupio sam tri broja ovog časopisa i u svim testovima nisam našao niti jednu lošu riječ o niti jednom biciklu. Svi su fenomenalni. No kako ovo nije problem samo kod nas (rasprava o ovom problemu na cyclocosm i fatcyclist blogovima) tako da im ne zamjeram previše.

Kao što sam prije rekao – bilo bi super da mogu čitati kvalitetan hrvatski biciklistički časopis. Zasad biker ima dvije od tri tražene odlike.

Beč

Prošli vikend sam bio u Beču.  Spojio praznik, otišao u petak vratio se u nedjelju. Grad mi je ostao u živom sjećanju po nekoliko sitnica koje su me impresionirale.

Prva sitnica je hotel u kojem smo spavali. Ne znam da li se može zvati hotelom pošto nema restoran, bar, recepciju. Izgleda kao obična zgrada sa stanovima. Sobe se plaćaju na automatu ispred ulaza, koji izbaci magnetski ključ i račun. Soba zapravo nije soba jer ima kuhinju sa mikrovalnom, frižiderom i sudoperom. Osim toga unutra je i televizor, cijeli hotel ima WI FI gratis.

Kako je prvo mjesto koje sam posjetio (hotel) ostavilo dojam moralo je i zadnje biti posebno. Prije nego smo se popeli na U-bahn i krenuli prema autu posjetili smo Sigmund Freud park.  U parku je bilo desetak ljudi koji su sjedili u ligeštulima i lješkarili na suncu. Ništa posebno dok nisam shvatio da su ligeštuli gradski, i da ih ima još naslonjenih na drvo na rubu travnjaka. Ne naplaćuju se, provjerio sam. Čak smo vidjeli i lokalne huligane koji nisu vratili ligeštul na mjesto nakon što su otišli – ti mladi danas….

Žalosno je da se moram nasmijati kad se zamislim što bi bilo da se bilo koja od gornje dvije situacije transplatira u Zagreb. Je li netko za Zagrebparking ligeštuli – samo 50 kuna sat? Dok se odmaraš možeš kupiti jeftino hotelske ručnike, školjku za WC i mikrovalnu (malo rabljene).

Katastrofa…

Sprinteri i “wheelsuckeri”

U zadnje vrijeme sam primjetio trend da se u biciklističkim i drugim društvima često svisoka gleda na sprintere i na pobjednike jednodnevnih utrki u bicikizmu. Razlog je da se smatra ne pobjeđuje najjači, da moraš biti cigan i šlepati se cjeli dan i na kraju otšprintaš jadnika koji je cijeli dan bio na smjeni.

E sad.

Dakle osim što je ovo najčešće upotrebljavana lažna isprika gubitnika, mislim da brojevi sve kažu:

Italscooter 2,2kw (dok ima benzina)

Mark Cavendish 1,4 kw(završnih 300 m)

1400 wata u 300 m – 1400 wata znači dignuti 140 kila jedan metar u u jednoj sekundi. 1400 wata je dvije konjske snage!Pošto drži to 300 m pri 70 km/h to znači cca15  sekundi tj za 15 sekundi digne 140 kila 15 metara u zrak. A prije toga drži 700 W zadnja 3km.

Tako da izjava da ne pobjeđuju najjači baš nema smisla. Isto kao što u atletici treba drugačija snaga za 100m u odnosu na 800 m u odnosu na 5km, tako je i u biciklizmu sprinteri su jedna vrsta snage, kronomani druga a penjači treća. I uspoređivati tko je jači ili bolji je isto kao da uspoređuješ Usaina Bolta i Blanku Vlašić…

Druga je stvar što za pobjedu u biciklizmu snaga nikad nije dovoljna. Sreća, taktika, momčad, oprema su sve faktori koji su barem jednako važni kao i snaga. I zato su utrke interesantne i nepredvidive – inače bi mogli imati natjecanja u laboratoriju na ergometru – tko okrene više wata pobjednik.

Misao dana…

Jučer sam bio na bazenu na mladosti. Slučajno sam prošao pokraj skupa roditelja koji vode klince na slobodne aktivnosti. Primjetio sam (možda griješim) da većina roditelja baš nije sportski tip. Osim toga većina dok čekaju klince ne ode plivati nego je valjda u birtiji.

Meni nije jasno a)ak roditeljima sport nije bitan u životu zakaj tjeraju klince da se njime bave i b) kak očekuju da će se klinci baviti sportom (ili barem rekreirati kad na/odrastu) ako im roditelji ne pruže primjer.

BTW – pričam o predškolskom uzrastu.

Fotke s Krkatlona

Žigosanje prije utrke (broj na ruci)

Na brdu s biciklom. Ovo je blaža strana brda.

Krk olimpijski triatlon ili krk3atlon ili krkatlon

Prošlu nedjelju sam završio svoj prvi olimpijski triatlon.  Do danas nisam prestao razmišljati o trci i složio sam mentalnu listu stvari koje su mi se sviđale i zbog kojih ću se vjerojatno vratiti. Bez nekog redoslijeda važnosti evo ih:

1. Završio sam - ova je očita. Prolazak kroz cilj je jako zadovoljavajuća stvar. Iako nije za egzibicionista u meni, jer sam zaostao za prvim dva sata pa skoro nitko nije primjetio. Koliko god to zvučalo samozavaravajuće osjećao sam okus pobjede – (ovo zvuči kao izjava političara koji je izgubio izbore )
2. Hodao sam – ovo je malo mazohistički. Zadnjih nekoliko kilometara sam prehodao (osim naravno zadnjih 50 m prije cilja – moraš utrčat u cilj!). Zbog ovoga mi se čini da je to što sam završio još veći uspjeh, i nadam se da ću se iduće godina ako završim bez hodanja osjećati još bolje
3. Bila je teška staza – vidi pod 2.  Čak je i Nietzche rekao da se samo uz patnju može doći do ispunjenja.
4. Zamijenili su me za Casadeia i snimali za ri-tv - suci na motoru su komentirali – evo ide prvi. Naravno kasnio sam cijeli krug. I naravno da kad su me snimali za tv da sam se digao na noge i pokušao ubrzati i izgledati “mučimSeITeškoJeAliPodnosimToMuški”. Vjerojatno neuspješno i sa pogubnim posljedicama kasnije;)
5. Podrška -hvala svima koji su se nasmiješili, pljeskali, gledali. Posebno volonterima, koji nisu bili tamo preko anatomije, nego su i navijali. Posebno hvala Oami što je odvojila vikend za moj hir.
6. Mješano društvo natjecatelja -od talijana, slovenaca/ki, naših dečki i cura i srba koji su imaju ozbiljne rezultate, preko starijih (age groupera koji ozbiljno treniraju i imaju završeno više ironmana), do nas na kraju kolone koji smo došli vidjet jel možemo. Svi su zajedno startali, nitko nije stršao, nitko nije gledao svisoka na drugog – ugodno društvo.

I to je to. Druge godine ću namontirati kompakt pogon na biciklu, više piti i naravno kupiti anjcug da budem još zgodniji:)

A ako i s time ne popravim rezultat uvijek mogu reći da ne treniram ozbiljno:)

Nietzche, Schopenhauer, De Botton i ja:)

Danas skrećem sa biciklističko triatlonskih i prelazim na filozofske. Što je i prikladno jer sam u svojim pripremama za Krkatlon (službeno krk3atlon) ulazim u tapering. Teoretski ovo je faza priprema kada se smanjuje intenzintet treninga kako bi trku dočekao svjež. U praksi mi ovo daje opravdanje da preskočim koji dan.

Triatlon je u nedjelju 20.9. ja sam odabrao olimpijsku varijantu (1,5 km plivanja, 40 km bicikla, 10 km trčanja). Ovo će mi biti četvrta triatlonska utrka i prva olimpijska. Do sada sam odradio sprintove koji su točno polovica olimpijskog.

No najava utrke idući put, danas sam htio zapisati dva citata iz super knjige koju čitam. Napisao ju je Alain De Botton, zove se Utjehe filozofije. Ideja je da filozofija treba pružati ljudima utjehu za njihove probleme. Sama knjiga u tome i uspjeva – ima neki feel good faktor u sebi. Jednom sam se nasmijao i rekao – pametan ovaj Sokrat pa to sam i ja mislio.

Ali dva citata koja su mi se sviđala:

“Prem Nietzcheovoj je priči kršćanstvo nastalo u umovima stidljivih robova Rimskog carstva koji se nisu imali petlje popesti na planinske vrhunce, pa su si izgradili filozofiju koja tvrdi da su podnožja prekrasna. Kršćani su željeli uživati u pravim sastojcima ispunjenja (društvenom položaju, seksu, intelektualnoj nadmoći, kreativnosti) no nisu imali hrabrosti podnijeti poteškoće koje ta dobra zahtijevaju. Zato su oblikovali licemjerno vjerovanje koje osuđuje ono što žele ali su preslabi da se za to bore, te hvali ono što ne žele ali slučajno imaju. Nemoć je postala “dobrota”, niskost “poniznost”, pokornost ljudima koje mrzite “poslušnost”, dok se Nietzcheova kovanica “nesposobnost-za-osvetu” pretvorila u praštanje. … Kao ovisnici o religiji lagodnosti kršćani su u svom sustavu vrijednosti prednost dali onome što je lako, a ne onome što je poželjno te je život tako ostao bez potencijala.”

I jedan od Schopenhauera:

“Ljubav bira osobe koje bi, da nema spolnog odnosa, ljubavniku bile mrske, prezira vrijedne, pa čak i gnusne. No volja vrste (nagon za razmnožavanjem) je toliko snažnija od volje pojedinca da ljubavnik zatvara oči pred svim odbojnim osobinama, sve previđa i pogrešno procjenjuje, te se zauvijek veže za predmet svoje strasti. Zako se potpuno zaluđuje tlapnjom koja nestaje čim zadovolji volju vrste i ostavlja mu mrskog životnog partnera. Nema drugog objašnjenja zašto se veoma razumni pa i ugledni ljudi često vežu za goropadnice i bračne zloduhe, a mi ne možemo pojmiti kako su mogli odabrati baš njih. “

Kao da opisuju ljude oko mene.

Juriš na Vršič 2009

Kao što sam već najavio u subotu je na rasporedu bio Juriš na Vršič. Start je bio u 11.00, što je značilo dizanje malo poslije pet – da se ne nateravam pospan po cesti, da stignem podignuti broj na vrijeme i zagrijati se – što je u ovom slučaju jako bitno jer se odmah kreće svom snagom.

Kada sam stigao do Kranjske Gore naišao sam na znak:

Iako je na slici sunce, cijelu noć je bilo nevrijeme i cesta je bila zatvorena. Juriš je otkazan zbog snijega, bujica vode i odrona zemlje na cesti.

Ali naravno da nakon ranojutarnjeg dizanja vraćanje u Zagreb bez ispaljenog metka nije dolazilo u obzir. I tako sam odlučio vidjeti kako je na Vršiču dan nakon oluje.

Cestu na Vršič su izgradili ruski zarobljenici tokom prvog svjetskog rata. Od Kranjske Gore savladava 810 metara i penje se do 1611 metara nad morem.  Ima 24 označene  serpentine. Ovo je dvadeseta:

Tako da znaš koliko ti je još ostalo do vrha. Osim toga same serpentine nemaju asfalt nego su u kockama.

Prvi dio uspona je novija cesta, bolji asfalt i nije tako strma. Nakon toga počinju serpentine i ozbiljan posao.

Srećom sam bio dobro obučen jer je bilo dosta hladno, najviše zbog vjetra. Na cesti je stvarno na više mjesta bilo vodenih bujica koje su izlazile iz šume, a na jednom mjestu je cesta bila u sloju blata zbog odrona zemlje. No već sam putem sreo par biciklista koji su se spuštali i u prolazu mi viknuli da se može do gore. Tako da sam se nakon malo manje od sat vremena uspio uspentrati do vrha.

Ispričavam se zbog dijela rukavice u donjem lijevom kutu – stajao sam na znojan na jakom vjetru, nekako sam izgubio umjetničke nagone.

U prvom trenutku kad sam saznao da je Juriš odgođen malo sam bio razočaran, ipak se volim natjecati, škicati tuđe bicikle, razmijeniti par riječi sa suučesnicima… Ali kad sam se popeo i vidio ovakve poglede brzo sam promijenio mišljenje.

Jedino šteta da je bilo dosta hladno i da sam morao pod hitno gibat dolje. Trka (baš mi je seksi da se zove juriš a ne trka;)) je odgođena na 19.9. – što je vikend krkatlona tako da ove godine neću imati majcu i medalju. No to je život. Da nije bilo Juriša nikad se ne bi dignuo u cik zore i krenuo na vožnju. Ovak jesam, a za natjecanje uvijek postoji iduća godina.

Filmovi, knjige i znoj

Pripreme za krkatlon (službeno je krk3atlon) su u punom tijeku. Jučer sam iskoristio prvi radni dan unutarnjeg bazena na Mladosti (bilo je 5 ljudi) i otplivao jednu rundu. Za vikend je na redu bila grupna vožnja po Zagorju. Pošto je neko pravilo da se najmanje koncentriraš na disciplinu u kojoj si najbolji tako sam ja malo zanemario svoj cestovni bicikl. Bilo nas je četvero i baš sam se izguštao u brzini koju možeš postići samo cestovnjakom. Za one kojima se ne  da gledati moj sports tracker, 110 km i 29 prosjek.

Od drugih stvari imam za preporučiti film i knjigu. Film je I love you man. Napravila ga je ekipa 40 year old virgin, i Forgetting Sarah Marshall. Iako je na isti kalup kao i ovi, ipak su našli novi kut gledanja na ljubavno-socijalne jade srednjovječnih ljudi. Ovaj put je problem da glavni lik nema muških prijatelja. Cura ga obožava, njene prijateljice isto ali svi muški koje zna ga ne doživnjavalju. A ni on njih. Naravno da na kraju nađe prijatelja ali dok ga nađe prođe nekoliko pedera, nervoznih pokeraša i nabrijanih nogometnih fanova. Super razbibriga uz kokice i pivu.

Knjiga koju čitam je Utjehe filozofije Alaina de Bottona. Ideja iza knjige je da bi filozofija trebala pružati utjehu ljudskim patnjama. Koncept je da se prezentiraju patnje jedna po jedna i za svaku se nađe jedan poznati filozof iz povijesti koji je dao najbolji lijek za dotični problem. Dosta je teško napisati ovakvu knjigu da s jedne strane bude čitljiva i ne komplicirana a s druge da ne bude trivijalna. Sličnu formulu je isti pisac upotrijebio u The art of travel (koju isto preporučam). Jedna žlica povijesti filozofije lijepo umotana u piščeve komentare. Tek sam na pola i jedva čekam da ju završim. Mislim da ovo nije zadnja De Bottonova knjiga koju čitam – već sam bacio oko na Kiss and tell. Ovu sam vidio u algoritmovom izdanju. Jedina dvojba je da li poticati hrvatske izdavače ili kupiti original na engleskom i izbjeći nerviranje nad prijevodom….

U subotu je Vršič. 810 metara penjanja:))2000 ljudi. 13km do gore. Puno muke. I jedan post u ponedjeljak.